Pejsaž se kreće i razvija u meni

Akademski slikar Darko Škoda rođen je 1972. godine u Zagrebu. Od 1995. do 1997. boravi u Nizozemskoj i Njemačkoj, gdje studira slikarstvo i izlaže. Godine 2002. diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Zlatka Kauzlarića Atača.

• U Vašem životopisu osobito me je privukao jedan detalj. Naime, prije upisa 1998. godine na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, od 1995. do 1997., boravili ste, slikali i izlagali u Nizozemskoj i Njemačkoj. Kakva su bila prva umjetnička iskustva?

– Oduvijek me oduševljavao realizam portreta nizozemskih slikara, ali i njihova osebujna maštovitost u slikanju pejsaža, osobito velebnih višeslojnih oblaka kroz koje se probijaju zrake svjetlosti.

To me u stvari i privuklo na Akademiju u tu zemlju. Tražeći inspiraciju prvo na što sam naišao dolaskom na granicu bili su ti isti oblaci i pejsaži. Nizozemski slikari su zaista prenosili na platno ono što vide, i to bez imalo pretjerivanja. Shvativši da na toj velikoj „pješčanoj plaži“ ne ću naći nikakvo čvrsto i jasno uporište uputio sam se prema unutrašnjosti – Njemačkoj. Slikajući slobodno, istražujući sebe, krenuo sam putem nadrealizma koje najbolje prikazujem slikom pod nazivom „Duhovno jaje“. Tako sam pronašao mnoge interesente za moj rad, što mi je ucrtalo put i dalo ohrabrenje za daljnji rad u Hrvatskoj.

 

• Godine 2002. diplomirali ste na zagrebačkoj Akademiji u klasi prof. Kauzlarića Atača. O čemu ste tada razmišljali?

– Kada sam stigao na ALU, izgledalo mi je kao da sam stigao doma, preciznije – u svoj atelijer. Nigdje drugdje se nisam mogao bolje osjećati nego na tom studiju. Na samom početku susrećem se s prof. Biffelom koji mi ulijeva dostojanstvo i poštovanje u taj poziv te naglašava važnost kritike struke potrebne za napredovanje. Za temeljito razumijevanje realnosti tada mi je i na satovima akta svojim pristupom pomagao zaljubljenik u crtež anatomije prof. Labaš. Shvatio sam da je Akademija možda samo začin u pripremanju jednog jela, ali bez kojeg nema cjelovitosti i potpunosti istog jela.

 

• Radite na nekoliko ciklusa istodobno, no, idemo redom. Što je osobitost Vašeg ciklusa Portreta?

– Ono što je portret bio i predstavljao prije jest jedini prikaz osobe za tadašnja i buduća vremena. Bilo da je izrađen kiparski, slikarski ili grafički, uvijek je predstavljao vjernost portretirane osobe u objektivnom svjetlu s dodatkom umjetnikovog subjektivnog viđenja, ako je to bilo potrebno. Danas uz nestručno baratanje, na primjer, fotoaparatom, malo tko može reći da je zadovoljan svojim portretom tj. svojom fotografijom. Aparat „hvata“ grimase lica, „gleda“ samo  jednim okom, ne može nas u trenu pogledati sa svih strana, ne može razgovarati ili čuti osobu koju slika, imati vremena da pronađe trenutak koji će najbolje prikazati karakter i osobnost te osobe za druga vremena. Ako sam u ovom ubrzanom, gotovanskom vremenu uspio usporiti i uhvatiti životnu iskru osobe koju portretiram, to bi mogla biti osobitost mojih portreta.

 

• Masline su Vam vrlo dragi motiv.

– Za mene su masline izvrsni modeli za promišljanje u slikarstvu. U simetriji krošnje, uz titrajuće i svjetlucave listiće, skrivaju se iskrivljene asimetrične grane nadrealnih kompozicija dajući tako svakoj maslini individualnost. Proučavajući masline diljem naše obale i otoka shvatio sam koliko svojim granama i korijenom opisuju područje gdje su izrasle. Od izmučenosti sušama i burama na otocima, do bogatstva širokih krošnji i mnoštva isprepletenih grana na primjer u Sv. Filipu i Jakovu gdje rastu na bogatoj zemlji gotovo bez kamena. Starost im daje svu ljepotu još izazovniju za slikara, pogotovo ako se nalazi više njih na okupu, kao u Lunu na otoku Pagu. Ako se maslinama da prvenstvo, one će se odlično uklopiti i dati osobnost pejzažnoj slici.

 

• Čini se da su motivi iz ciklusa Pejsaži neiscrpni.

– Svaki put kad zastanem pogled mi krene prema inspirirajućoj kompoziciji pejsaža ili se jednostavno želim odmoriti. Bilo kako bilo, zastanem, odmaram se i uživam, a pejsaž se kreće i razvija u meni. Neki su prizori posebno zanimljivi u određenom trenutku ili vremenu, a slikar je taj koji bi trebao najbolje opisati tu atmosferu. Ljudi su oduvijek prilagođavali svoje građevine prostoru u prirodi, stvarajući pritom neki novi trag u pejzažu. Mislim da  se danas to malo otelo kontroli, pa će tako potraga za novim pejzažima ili želja za odmorom biti sve veće i potrebnije.

 

• Radite kontinuirano i na ciklusu posvećenom Prirodi.

– U prirodnom smo okruženju od našeg rođenja. Samo mi možemo odlučiti da se odvojimo od prirode i tu će biti naš kraj. Slikati prirodne ljepote znači slaviti život bojom i potezom. Jedino što mi je davalo snage bdijući na noćnoj straži u Domovinskom ratu bilo je stapanje s prirodom i kretanje u dan novim crtežom. Otuda je i krenulo prepoznavanje sklada naše prirodne baštine i želja da je ovjekovječim na slikama, jer će i ubuduće doživljavati mnoge promjene. Moguće je da ćemo je tako životnu sačuvati samo na taj način.

 

• Zagreb su slikali mnogi. Kako ga Vi vidite?

– Moje djetinjstvo je vezano uz igre na Opatovini i Gornjem gradu. Do osnovne škole živio sam u Tkalčićevoj ulici. Trčao sam po stubama do Kamenitih vrata i u tišini prolazio kraj Majke Božje zapanjeno gledajući u svijeće, slušao snažna zvona Katedrale i obližnjih crkvi. Spomenici i skulpture su stalni čuvari uspomena, vedute koje se ne smiju dirati, dajući tako pečat jednom mjestu u gradu. To je i inspiriralo mnoge slikare prije mene i oni su to zabilježili na svoj osobit način. Traženjem novih starih uspomena i njihovim „pečatiranjem“ skulpturama, stvorene su nove vizure koje nisam mogao vidjeti u svom djetinjstvu; Zagorku sa sunčanim satom u pozadini, Sv. Jurja pred Kamenitim vratima, kupačicu uz zdenac na Rokovom Perivoju. Samo sam nastavio tradiciju slikara zaljubljenih u taj grad,  stilom romantičnog realizma, meni najljepšeg u smiraj dana.

 

• Što je trenutačno novo u atelijeru?

– Kod mene je uvijek nešto novo, jer staro nikad ne ostane u atelijeru. Ideje i vrijeme za njihovu izvedbu mi je nemoguće spojiti zbog vremena rezerviranog za naše petero djece. Volim raditi istodobno na više ideja i platna. Uvijek je tu prisutno jedno sakralno djelo ili portret, ali svakako nešto životno, prirodno i nadahnjujuće. Umjetnost može upozoravati, osvještavati, kritizirati, ali nadasve mora uzdizati i ispuniti čovjeka.

 

• Planovi, izložbe, monografije…?

– Ono što nam pružaju hrvatske prirodne ljepote ne mogu, niti želim zaobići. Jedino mi je plan prikazati je na velikim formatima jer to i zaslužuje. Ako Bog da moći ću to i ostvariti.

 

Miroslav Pelikan